Tata zatekne svoju šestogodišnju kći kako na vrhu ulice sjedi i liže sladoled. Upitavši je zašto još nije došla kući, ona odgovori; „Sjela sam ovdje da mogu u miru pojesti sladoled.“ „Možeš ga pojesti i u kući“; odgovori otac. „Ne mogu“, odvrati curica. Kad god dođem kući sa sladoledom, ti me pitaš liz. I ja ti svaki put dam. No ti ne uzmeš liz, nego mi pojedeš skoro cijeli sladoled. I zato sjedim ovdje kako bi ga s mirom pojela.„
Da li se vi ponašate poput ove curice ili pak drugima dajete prst a oni vam uzmu cijelu ruku?
Sebičnost je gotovo uvijek smatrana lošom osobinom. Upravo zbog toga jer kada kažete da je osoba sebična padne vam na pamet netko tko isključivo gleda osobne interese, ne vodeći računa o drugim ljudima.
Pak društveno poželjno ponašanje jest ono kada smo drugima na raspolaganju i kada drugima udovoljavamo, a ponajmanje sebi. No da li je to zaista prava istina? Možemo li neprestano udovoljajvati drugima i biti sretni?
Vjerujem da je velika većina vas odrasla u obiteljima gdje se vjerovalo ako postavite sebe na prvo mjesto je egoistično i narcisoidno. No to je daleko od istine. Narcisoidnost se zapravo rađa iz nedostatka ljubavi prema sebi pa je osoba stalno u potrazi za pažnjom drugih kako bi kompenzirala ljubav koju sebi ne daje.
Ljubav prema sebi ne znaći da sebi stalno govorite da ste super osoba. To je zapravo ono stanje ljubavi kada volite svoje stvarno „ja“, ono što vi jeste sa svim svojim manama i vrlinama. To je kada volite sebe i kada ste sretni i radosni i kada ste tužni i razočarani. I onda kada vam netko slomije srce i onda kada ste na vrhuncu uspjeha.
Nije loše voljeti i poštovati sebe, dapače to je poželjno i potrebno. Zapravo kada nismo dovoljno sebični, tj. kada nismo sebi na prvom mjestu mi tada dajemo drugima za pravo da oni odluče što je dobro za njih, a ne za nas. (npr.majka smatra da je za njenog sina bolji medicinski fakultet iako sin ima dara za slikanje i radije bi upisao akademiju. Ukoliko sin nije dovoljno sebičan on će izbrati udovoljiti majci. Možda će on svoju majku učiniti sretnom no što li će sebi napraviti???? Teško da se netko može staviti u naše cipele i znati što je za nas najbolje. )
Kada sebe stavimo na prvo mjesto, to pak ne znači da druge ljude ne volimo ili da to za njih nije dobro. Kada smo sebi na prvom mjestu, mi smo tada u ravnoteži. Upravo kada smo ispunjeni, spremniji smo se drugima dati. Iz nas izlazi ono najbolje u nama; dinamični smo, zabavni, puni razumijevanja. No kada vodimo računa da svima oko nas udovoljimo a najmanje sebi s vremenom postajemo čangrizavi, zahtjevamo poštovanje, tužimo se i prigovaramo.
Vjerujem i da je i velika većina vas odgajana u uvjerenju „Voli bližnjeg svoga kao samog sebe“. No kako voljeti drugoga, ako ne volite sebe? Kako drugome dati ljubav, ako ljubav nemate u sebi? Obzirom da ne možemo davati drugome ono što sami nemamo, ljubav prema sebi apsolutno je nužna prije nego što možemo istinski voljeti nekoga drugoga. Ljubav, nježnost i strpljenje koju osjećamo premam drugima u izravnom su omjeru prema ljubavi koju osjećamo za sebe. Definitivno možete znati da volite i cijenite sebe onda kada uspijete donijeti odluke koje vam pružaju radost i zadovoljstvo bez da se brinete što će drugi o tome misliti. I nema ničeg lošeg ispuniti svoj život onim aktivnostima i načinima izražavanja koji vas usrećuju i vesele, jer zapamtite kada volite sebe, možete voljeti i druge.
